Kako sebi i djetetu olakšati prve dane u vrtiću

Za većinu djece vrtić predstavlja prvo odvajanje od roditelja, nepoznat prostor u kojem ga roditelj ostavlja nepoznatim ljudima.
Svakodnevnim dolaskom u vrtić dijete će naučiti slijed radnji (dolazak u vrtić – odlazak roditelja – boravak u grupi – povratak roditelja i odlazak kući). Na toj osnovi dijete gradi povjerenje u roditelja, odnosno stječe sigurnost u roditelja koji će doći po njega i odvesti ga iz vrtića u sigurno okružje doma.
 

 
Dakle, za većinu djece polazak u vrtić predstavlja stres, koji se manifestira kroz niz emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija do kojih dolazi kod procjene situacije kao opasne i/ili uznemiravajuće.
 
Kod neke djece odvajanje od roditelja može biti u tolikoj mjeri uznemiravajuće da zadobiva oblik traume.
 
Ponašanja roditelja koja će olakšati djetetovu prilagodbu na vrtić
 

  • pozitivan stav roditelja prema vrtiću
  • povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete
  • boravak s djetetom u vrtiću tijekom prvog dana
  • aktivno uključivanje roditelja u igru i aktivnosti u odgojnoj grupi.
  • redovito dovođenje djeteta u vrtić. Svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji (dolazak u vrtić – odlazak roditelja – boravak u vrtiću – povratak roditelja nakon određenog vremena
  • donijeti stvar uz koju je dijete emocionalno vezano (dudu, flašicu, gazu, dekicu, omiljenu igračku i sl.) i uz koju se može umiriti (tzv. prijelazni objekt)
  • kratko se opraštati s djetetom. U protivnom roditelj ostavlja dojam nepovjerljive i nesigurne osobe što nepovoljno utječe na dijete. Roditelji se iz istog razloga ne bi smjeli zadržavati u vidokrugu djeteta (npr. na hodniku, viriti kroz prozor u djetetovu sobu i sl.). No, ruku na srce, svatko je od nas zastao i povirio, te shvatio da mali drekavac, nakon 30-tak sekundi vrištanja iz petnih žila, prestao plakati.
  • pri povratku po dijete roditelji se ne preporuča zadržavanje dugo u sobi (kako ne bi uznemirili ostalu djecu ).

 

Prvih dana boravka u vrtiću dijete može:

  • oštro protestirati
  • svoju bespomoćnost izražavati nesretnim plačem i pasivnošću
  • odbijati kontakt s odgajateljem, ili suprotno tome, biti potpuno orijentirano na njega
  • čvrsto držati svoju dudu, bočicu, gazu (prijelazni objekt)
  • odbijati hranu ili slabo jesti
  • kratko i nemirno ili uopće neće spavati
  • ljutnju, što ne može izmijeniti situaciju, izražavat će vrištanjem, zvanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgajatelje, stvari itd..

Kada ostavlja dijete u vrtiću roditelj treba:
 
- u terminima koje dijete razumije, definirati količinu vremena koju će dijete provesti samo, bez roditelja (npr. “…idem kupiti novine; idem na posao” i sl.).
– naglasiti potpunu vjerojatnost svog povratka (“kad to obavim vratit ću se po tebe”).
– navesti odgajatelja kao osobu koja će se brinuti o djetetu (“teta će te čuvati dok se ja ne vratim”).
– definirati aktivnosti u koje se dijete može uključiti za vrijeme boravka u vrtiću (“ti se igraj s kockama dok se ja ne vratim po tebe”).
– kratko se opraštati s djetetom. U protivnom roditelj ostavlja dojam nepovjerljive i nesigurne osobe što nepovoljno utječe na dijete. Roditelji se iz istog razloga ne bi smjeli
zadržavati u vidokrugu djeteta (npr. na hodniku, viriti kroz prozor u djetetovu sobu i sl.).
 
Pri povratku po dijete roditelji se ne zadržavaju dugo u sobi (kako ne bi predstavljali uznemiravajući faktor za ostalu djecu). Sa svojim djetetom mogu se, prema želji i potrebi, zadržati/poigrati na hodniku.
 
Što može otežati odvajanje?
 
– Nesiguran, zaplakan roditelj
– Roditelj koji, ne oprostivši se od djeteta, doslovno pobjegne
– Roditelj koji od svog djeteta traži dopuštenje za odlazak (“Mogu li sada otići?”; “Reci mi kad mogu otići!” i sl.)
– Roditelj koji se dugo zadržava na vratima sobe i/ili stalno viri kroz prozor i sl.

ZAŠTO?
 
Zato što djeca u svojim ponašanjima pokazuju tendenciju kopiranja osjećaja roditelja. Dijete koje osjeća roditeljevu nesigurnost i nepovjerenje i samo je nesigurno i nepovjerljivo.

 
Što možete napraviti prije polaska u vrtić?
 

- privikavajte dijete, ukoliko ste u mogućnosti, na svoje povremene odlaske – neka ostane kod bake ili kod neke druge osobe ne nekoliko sati, kako bi shvatilo da to što vi
odlazite ne znači da se nećete vratiti;
– pripremajte dijete od kuće na vrtić – prošećite se uz vrtić, pogledajte djecu koja se tamo igraju, govorite o vrtiću sa veseljem i iščekivanjem – ali to zaista i mislite.
– ukoliko je dijete manje, naučite ga jesti samostalno žlicom te piti iz čaše, kako bi bilo što samostalnije u vrtiću i što manje ovisilo o drugima;
– vi se pripremite na situaciju da odgoj vašeg djeteta prepuštate u određenoj mjeri profesionalcima, tako da jedina osoba koja bude u stresu kod polaska u vrtić bude vaše
dijete. Jer ako i vi prolazite teškoće pri razdvajanju od djeteta, tko će onda ostati pribran da pomogne djetetu u nošenju s njegom emocijama straha, izgubljenosti i
bespomoćnosti?

 
– Budite spremni i strpljivi s djetetom taj period jer će dijete biti ljuto na vas i kod kuće – moguća je regresija u ponašanju (kada se dijete vrati nekim starim navikama – mokrenju u krevet, dudanju dude, sisanju palca, puzanju ako je već prohodalo)…
 
– Prilazite djetetu s razumijevanjem, jer je njemu taj period jako težak, uporno ga uvjeravajte da ga volite najviše na svijetu i da to što morate raditi ne znači da ga volite manje.
nemojte u odgojiteljima gledati svoje „neprijatelje” – zasigurno ste ljubomorni što se ti ljudi mogu igrati sa vašim djetetom dok vi radite, ali odgajatelji su vaši partneri. Dogovarajte se, pitajte što vas zanima, sugerirajte kako pristupiti djetetu kada je u nekom neraspoloženju…
 
– I uvijek imajte na umu da vrtić treba biti lijepo mjesto puno igre i zabave, i da će sve teškoće prilagodbe proći.
 
– Jedino je važno zadržati pozitivan stav spram vrtića, ali i sami spram sebe. Jer nijedan roditelj nije loš roditelj ako mora raditi. To što ostavljate svoje dijete u vrtiću da razvija nove vještine i znanja shvatite kao izazov, a ne kao kaznu.

Tete u vrtiću imaju iskustva. Slušate njihove savjete i bit će vam puno lakše.

 

Priprema

Pripremajte dijete kod kuće na vrtić. Prošećite se uz vrtić, pogledajte djecu koja se tamo igraju, govorite o vrtiću sa veseljem i iščekivanjem. Pokušajte, koliko je to moguće da vaš mališan bude što samostalniji. Pokušate ga naučite ga jesti samostalno žlicom te da pije iz čaše kako bi bio što samostalniji u vrtiću i što manje ovisio o drugima. No, ništa nemojte forsirati.
 
Zajedno s djetetom kupujte i pripremajte stvari potrebne za boravak u vrtiću.
 
I roditeljima je potrebna priprema za situaciju u kojoj će odgoj djeteta djelomično preputiti profesionalcima. Prolazite li teškoće pri razdvajanju od djeteta, tko će onda ostati pribran da pomogne djetetu s njegom emocijama? Tete u vrtiću imaju iskustva, slušate njihove savjete i bit će vam puno lakše .
 

Prvi dan

 
Nakon što su vas u vrtiću opskrbili potrebnim informacijama o tome što trebate ponijeti sa sobom, vi i vaše dijete krećete to jutro u nove izazove. Taj prvi tjedan dobro je uzeti slobodne dane, jer nećete odmah dovesti dijete i ostaviti ga punih osam sati. Adaptacija je dugotrajan, nekad i višemjesečni proces koji zahtjeva prije svega strpljenje i upornost. Uđite veseli. Pričate s tetom. Neka dijete vidi kako imate povjerenja u nju. Igrate se zajedno. Pustite dijete da samo istraži „sobu“ koja će postati njegov drugi dnevni boravak. Ako dijete želi, istražujte i vi s njime.
 
Ne bojte se da će vaše dijete biti gladno. U grupi često jedu i ona jela koja kod kuće odbijaju.
 

Drugi dan

 
Drugi dan će vaš mališan u vrtiću ostati malo duže nego dan ranije. Ali to ovisi o djetetu. Ako dobro podnosi prilagodbu, vjerojatno će i samo (bez vas ostati) u grupi na 15-tak minuta. Važno je da imate povjerenje u odgojitelje. Nemojte u njima gledati svoje „neprijatelje” – jer su u odgoju vašeg djeteta u jednu ruku i vaši partneri. Dogovarajte se, pitajte što vas zanima, sugerirajte kako pristupiti djetetu kada je u nekom neraspoloženju.
 

Treći dan

 
Kako prilagodba prolazi, tako se postupno produžava boravak djeteta u vrtiću. Treći dan će ostati još duže, možda čak i na ručku. Bit će to poseban doživljaj. Bitno je odgajateljima reći je li dijete alergično na neku hranu. Ako je potrebno, vašem će djetetu pasirati hranu, to se posebno odnosi na djecu u jaslicama. I da, ne bojte se da će vaše dijete biti gladno. U grupi često jedu i ona jela koja kod kuće odbijaju.
 
Svakodnevnim dolaskom u vrtić dijete će naučiti slijed radnji (dolazak u vrtić – odlazak roditelja – boravak u grupi – povratak roditelja i odlazak kući). Na toj osnovi dijete gradi povjerenje u roditelja, tako stječe sigurnost da će doći po njega i odvesti ga iz vrtića u sigurno okružje doma.
 
Tri su osnovna tipa adaptacije:

  1. LAKA ADAPTACIJA
  2. ADAPTACIJA SREDNJE TEŽINE
  3. TEŠKA ADAPTACIJA

 
 
LAKA ADAPTACIJA
 
Normalna reakcija na promjenu okoline kod djece koja imaju optimalne odgojne uvjete i koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu sa roditeljima; kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normaliziraju se tijekom 10 – 15 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
 
ADAPTACIJA SREDNJE TEŽINE
 
Promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
 
TEŠKA ADAPTACIJA
 
Dugotrajniji i naporniji poremećaj ponašanja koji može trajati 2 – 6 mj; često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžuju razdoblje adaptacije: (obolijevanje, nepovoljni obiteljski uvjeti uz neprimjerene odgojne utjecaje i dr.).
Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije.
 
Neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost).
 
Jedna od mogućih reakcija je tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (npr. dijete ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu i sl.).
 
Sva ta ponašanja normalna su u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio – emocionalne odnose sa odgojiteljem.
 
Potrebno je upozoriti da adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kada dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. Zbog toga posebnu pažnju treba obratiti i na povučenu djecu koja ne pokazuju vlastitu inicijativu.
 

Pripremila: Sonja Pribela-Hodap,
prof. psiholog